Započeli ste raditi kao viši kustos u zbirci Benko Horvat u Galerijama grada Zagreba 1979. godine. Možete li nam ispričati nešto više o Vašim počecima? Zašto ste napustili mjesto voditelja Galerije SC?
Bilo mi je dosta Galerije Studentskog centra, sasvim jednostavno. Uvijek sam mislio da treba raditi, raditi, raditi i potom treba otići negdje drugdje. Gotovo četiri godine ranije imao sam asistente. Prvo je to bio Vladimir Gudac, a onda Mladen Lučić, koji su gotovo samostalno obavljali poslove u Galeriji Studentskog centra. Ja sam na sve strane tražio mjesto, uključivši i administraciju u onoj takozvanoj Samoupravnoj interesnoj zajednici kulture. Na svu sreću, to je sve propalo. Ali sam stalno, zapravo od prvog dana, bio u vezi s Galerijom suvremene umjetnosti, s kustosima koji su ondje radili, s Božom Beckom, Borisom Kelemenom, Dimitrijem Bašičevićem, kasnije Radoslavom Putarom i uvijek smo se družili. No, u jednom momentu dvije godine ranije, Beck mi je rekao: „Čuj, trebaš doći raditi ovdje gore”. To je bio jedan proces uvjeravanja kojemu ja nisam prisustvovao. Uglavnom, negdje u ljeto 1979. godine bilo mi je rečeno: „Definitivno je, doći ćeš gore, trebaš dati molbu”. Naknadno sam saznao da je bio sazvan stručni kolegij na kojemu su svi bili za osim dva kustosa mlađe generacije, što je zanimljivo. Oni su pratili moj rad u Galeriji Studentskog centra, ali su bili protiv toga da ja dođem na suvremenu umjetnost. Onda su stariji kustosi smislili da ja dođem gore u zbirku Benko Horvat, koja nema nikakve veze sa mnom. To je arheologija, stari bakropisi, ali su to povukli kroz stručni kolegij i svi su se kustosi složili. Koščević ide na Benka Horvata, taj se neće baviti suvremenom umjetnošću.
Tako sam 1. 1. 1980. godine došao u Galeriju suvremene umjetnosti, u Galerije grada Zagreba koje su objedinjavale suvremenu, naivu, Benka Horvata, Atelijer Meštrović i druge. Dok sam radio u Galeriji Studentskog centra, niz sam godina bio honorarni predavač na Filozofskom fakultetu iz muzeologije, tako da sam bio upućen u tu muzeološku problematiku, ali faktički su u Galerijama grada Zagreba to bili sasvim novi izazovi. Ja nisam bio više tako samostalan, nego je to sve išlo preko kolegija, prijedlozi projekata. Tako da sam prvo krenuo s tom idiotskom inventarizacijom, preuzimanjem zbirke. Kad sam počeo raditi, prvi zadatak mi je bio da napravim izložbu Benka Horvata.
Drugi projekt je bio dvije godine kasnije. Godinu dana ranije ja sam predložio GSU jedan projekt Tendencije avangardi, što je vrlo važno, prikloni avangardnim tendencijama u Hrvatskoj umjetnosti od 1900-te naovamo. To je stvarno bilo dosta dobro napravljeno i tada sam krenuo u te vode. Moja pozicija kustosa Benko Horvat je bila prilično neovisna, tako da sam mogao lutati kud sam god htio, ići u Muzej za umjetnost i obrt, tamo razgovarati sa Zdenkom Munk koja je bila živi svjedok niza ranijih događaja, s Božom Beckom, s Ivanom Piceljem, s Aleksandrom Srnecem, s Bernardom Bernardijem. S njima sam razgovarao jako puno. Tako da su mi oni, tada relativno mladom kustosu, proširili horizonte. S Vjenceslavom Richterom sam isto razgovarao puno, Picelj mi je posebno govorio o važnosti Zenita, jer oni su referentna točka.
Godine 1984. došla je ta velika izložba Bauhausa i to na bazi međunarodne suradnje. Kao kustos sam bio zadužen za tu izložbu. Nisam tamo intervenirao, nego sam naprosto radio na toj izložbi, a veza je bila Zdenka Munk. Preko nje sam došao do Ivane Meller Tomljenović, nju sam zatekao živu i zdravu, ona je stanovala u Jurišićevoj. Kroz tu izložbu Bauhausa sam vrlo brzo napravio izložbu Ivane Meller Tomljenović u Studiju Galerije suvremene umjetnosti. Tijekom rada na toj izložbi Ivana me upozorila: „Odite u arhiv radničkog pokreta, gore na gornjem gradu, tamo je jedna gospođa koja je znala jednu koja je bila na Bauhausu”. Ja sam ostao začuđen, jer o tom podatku nisam znao ništa. Otišao sam tamo i rekli su mi: „Je, je, kako ne, ona vam stanuje u Šubićevoj, gospođa Marija Luisa Betlheim, ona je udovica, odite ju tamo posjetite”. Ja sam okrenuo telefon, predstavio se i rekao o čemu se radi. Tu je nastala jedna šutnja, jedna rezerva. Međutim, nakon drugog poziva me pozvala da dođem u Šubićevu u njen dom i tu sam ostao zaprepašten. U jednom prilično velikom salonu originalne fotelje Marcel Breuera! Originalne! Sjeo sam u tu fotelju, ispričao joj historijat, kako sam došao preko Ivane Meller Tomljenović. Rekla mi je: „Ja sam bila u Bauhausu u Weimaru. Nisam studirala, ali sam plesala. Ja sam imala plesnu školu”. Nakon nekoliko susreta ona se meni potpuno otvorila i jednog mi je dana rekla: „Dođite, tu ima jedna mapa, da Vam pokažem šta je to. To su moje uspomene s Bauhausa, Weimarskog Bauhausa“. Ona je otvorila mapu, a unutra su bili Wassily Kandinsky, Marcel Breuer, László Moholy-Nagy, remek djela! Rekla mi je: „Pa to je mapa, kad smo odlazili u partizane suprug i ja smo ju sakrili u našoj školi na ormaru, pa kaj bude bude“. Ta mapa je ostala nedirnuta tijekom čitave NDH! Židovska familija, Bauhaus, komunisti, mapa je ostala na ormaru!
Gdje se danas nalazi ta mapa?
Ta mapa je danas potpuno drugačije opremljena. Kćer Ruth Betlheim ju je donirala Muzeju suvremene umjetnosti. Mislim da je manji dio prodala Bauhausovom arhivu u Berlinu, ali veći dio je tu. No, da se vratim na Ivanu Meller, to je bila 1984. godina i ona mi je cijelo vrijeme govorila „Ma to Vam ništa ne vrijedi, to su moje uspomene“. Ipak mi je dosta toga ispričala i ja sam na neki način uspio rekonstruirati njezin život koji je fascinantan. Ona je bila mlada i lijepa i 1929. godine je preko Beča odlučila da ide studirati na Bauhaus u Dessau. Ona je bila iz obitelji bana Tomljenovića, dakle visoko rangiranog političara, ali se počela družiti s ljevičarima i komunistima, jedno vrijeme je boravila u Parizu. Kasnije se vratila u Zagreb, ali o njezinoj komunističkoj povijest nije bilo niti riječi.
Možete li nam reći kako je funkcionirao stručni kolegij unutar GSU-a?
To su bili šest kustosa: Bašičević, Kelemen, Beck, Putar, Susovski, Matičević i ja. Matičević i Susovski su, kad sam ja napravio u Galeriji SC izložbu s Goranom Trbuljakom, Borisom Bućanom, Bracom Dimitrijevićem, Jagodom Kaloper i Gorkim Žuvelom, to je bilo 1969. godine, oni su 1971. godine napravili Mogućnosti, što je meni odgovaralo. Ja sam tada bio u Studentskom centru, oni su to podigli na jedan institucionalni nivo, ali su faktički to preuzeli iz Galerije SC-a.
O kome i čemu je ovisila odluka o otkupu radova mladih umjetnika u GSU?
Matičević i Susovski su se brinuli oko toga, a ja sam sve to potvrđivao. Ti otkupi su išli redovno, stariji kustosi su sve prihvatili jer su znali i imali klikera u glavi, znali su da je to zbilja suvremeno i zbilja umjetnost za sutra.
Koji su se dodatni prostori koristili prilikom većih izložbi u GSU?
Za Nove tendencije je korišten Tehnički muzej, a za neke veće projekte, posebno moje, smo zamolili Umjetnički paviljon i to se tako radilo. To je sve bila normalna suradnja.
Možete li nam ispričati kako je dolazilo do međunarodnih suradnji, je li to išlo preko privatnih ili službenih kontakata?
Tendencije su išle privatnim putem, preko Marka Meštrovića i Ivana Picelja. Piero Dorazio i Getulio Alviani dolazili su u Zagreb. Sve je to dobrim dijelom išlo preko osobnih kontakata. Sretali bi se i dogovarali i na Venecijanskim bijenalima. Izložba koju sam ja radio, Venecijanski biennale i Jugoslavenska moderna umjetnost: 1895.-1988., to je bilo 50 godina jugoslavenskog paviljona na bijenalu. Dvije godine prije sam to predložio stručnom kolegiju. Kolegij je to prihvatio i napravilo se. I to sam isključivo ja radio sve. To je bila veza s Beogradom, Sarajevom, Ljubljanom, radio sam u povijesnom arhivu u Veneciji. Bila je to baš jedna velika studija o povijesti bijenala, o jugoslavenskom sudjelovanju i o tome što su jugoslavenski kritičari pisali o bijenalu, od početka do 1988. godine.
Možete li nam ispričati kako ste došli do kolekcije Fluxusa i kako ste upoznali Francesca Conza?
Kad sam bio na jednoj stipendiji u Berlinu posjetio sam Wolfa Vostela i Josepha Beuysa, tako da sam bio s njima u vezi. U Berlinu sam preko jednog Argentinca koji je imao galeriju ili udrugu došao u vezu s Dickom Higginsom iz Fluxusa. Dick mi je stalno slao Fluxus materijale. I onda je jednom došao u Samobor, tu je prespavao i tako smo se družili, a preko njega sam došao u vezu s Kenom Friedmanom, isto fluksusovcem koji je, kako bi se reklo, enfant terrible flukusovaca. On je bio prije tri godine u Zagrebu tako da smo se isto družili, malo ostarili. Uglavnom, ili jedan ili drugi, mislim da me Dick Higgins upoznao s Francescom Conzom.
S Conzom sam se upoznao kad sam radio izložbu Kartografi, pitao sam ga mi posudi Nam June Paika i Dicka Higginsa i on je pristao. Prije ili poslije sam ja prvi put došao u Veronu. On je bio sjajan čovjek, hedonist, tamo smo jeli i pili, moram reći, do jednog ekstremnog pijanstva, tako da smo teturali doma. I to jedanput, dvaput, triput, i onda u jednom trenutku me je trijezan pitao: „Čuj, hoćeš da ti ja dam nešto od kolekcije?“, a ja sam rekao da hoću. Vrlo jednostavno je to išlo. I onda drugi put, kaže on „Idemo u moje skladište“. To je jedno 20 km od Verone, nekakvi ogromni hangari. Ja sam ostao zaprepašten, unutra su bile ogromne instalacije i objekti. Ja sam znao da to ne dolazi u obzir. Rekao sam mu: „Dobro Francesco, onda samo Fluxus“, a on je meni rekao: „Biraj!“. I to smo jedno prijepodne birali i to Franceso nije govorio muzeju, nego meni. Doduše, on je znao da ja radim u muzeju, možda je indirektno mislio na muzej, ali dao je to meni. Ja sam to ukrcao u auto, imao sam Reno četvorku, kompletni Fluxus, tih 78 komada. To je bilo doba kad su bile granice. Talijan me pusti, Slovenac me pusti i dođem na Hrvatsku granicu, pitaju me što je ovo, ja u nevolji velim igračke za dječji vrtić, jer to su bili oni jako zgodni Fluxus komadi. I on kaže može (smijeh). Mislim, to je takva epizoda, za ne povjerovati, ali tako je bilo. I tako prođem granicu i u muzej, gdje ću drugo. Ipak, Francesco je rekao „Dat ću ti kolekciju, ali uz uvjet da se napravi izložba“. I napravljena je izložba, Francesco je pozvao Emmetta Williamsa i Bena Pattersona.
Možete li nam nešto više ispričati o tom otvorenju?
Francesco je rekao da bi Ben Patterson napravio performans, ali uz taj performans je rekao: „Čuj, idemo mi svi tamo večerati!”. Jer tako i tako bismo poslije išli na večeru. To je bilo fenomenalno! U drugoj prostoriji od hodnika muzeja su stavili veliki stol, a ja sam rekao kustosima i radnicima da dođu na večeru za vrijeme otvorenja. To je bila plahta jedna, a iza plahte smo mi večerali. A onda, kad su posjetioci počeli pristizati, razgrnuli smo plahtu i onda smo jeli. Ništa drugo, večerali i lijepo se zabavljali. I to je bilo senzacionalno.
Tko je sve sjedio za tim stolom?
Znam da je sigurno bio Francesco Conz i Ben Patterson. Ne sjećam se, možda bih se kroz fotografije mogao prisjetiti. Zanimljivo je, ja znam da je snimano to otvorenje jer su sva otvorenja snimana, ali tog otvorenja nema u arhivu. Ja sam bezbroj puta pitao gdje su te fotografije i onda mi je kolegica koja radi na dokumentaciji poslala jednu fotografiju te večere. Ja imam neke sumnje, primisli, ali to bolje da ne diramo.
Francesco Conz je tragično poginuo, njega je jedan razbojnik pred kućom lupio po glavi, valjda da ga opljačka. Umro je par dana kasnije. Mjesec dana nakon toga, dobio sam poziv na komemoraciju i tako smo supruga i ja otišli u Veronu. Tamo su se okupili svi fluksusovci, i ondje su se družili, to popodne i večer. Komemoracija je bila u jednom dvorištu gdje je svaki fluksusovac izveo svoj performans, to je bilo čudesno. Toliko dirljivo, neopisivo.
Tko je autor dekreta akcije Total?
Ja sam to napisao, po ugledu na dekrete Oktobarske revolucije. Na taj dekret nitko nije reagirao. Nikad ništa. Ali smo napravili to.
Kakve su bile reakcije publike?
Nikakve! Jer taj je dekret, zapravo plakat, išao sam na oglasne stupove i potom se dijelio taj dekret. I baš nikakve, niti pozitivne niti negativne reakcije nije bilo.
Jeste li pretpostavili da će tako biti?
Pa da, jer ja sam s Biafrom bio isto u dobrim odnosima. Hoću reći, cijeli taj moj interes je vrlo širok. Kad su ovi radili instalaciju s Ljerkom Šibenik, Antom Kuduzom, Miroslavom Šutejem i Mladenom Galićem – Hit paradu – ja sam to zamislio kao primjer instalacije, a ne destrukcije. A onda je došao Hrvoje Šercar i počeo bušiti Mladenu Galiću radove koji su bili ispunjeni piljevinom. Atmosfera je bila pomalo nesigurna. Ja sam angažirao studentsko eksperimentalno kazalište i muzički ansambl, sve je bilo vrlo živahno i glasno, ali na kraju se pretvorilo u destrukciju. Što čovjek može!
Kako danas gledate na kritiku sistema unutar tog istog sistema? Odnosno, upućivanje na kritiku institucije nekim reakcijama, a pod njenim okriljem?
Pa zanimljivo je. Primjerice, Braco Dimitrijević je 1971. godine na zgradi kluba književnika smjestio tri fotografije, na mjesta gdje su bile izvješene upravo identične fotografije u omjeru; Tito, Bakarić, Kardelj, funkcioneri. Dimitrijević je došao i stavio tri nepoznata prolaznika. Nikakve reakcije! Za razliku od Kožarićeve kugle na Trgu maršala Tita. To je izazvalo dosta veliku reakciju. Ivan Ladislav Galeta je snimio tu kuglu na tom mjestu gdje je išlo udaranje kugle, pipanje kugle, razgledavanje i konačno ju je netko potpalio pred jutro. Potom je na vlast došao Milan Bandić i stavili su je u Bogovićevu ulicu. Ma drek, sranje! Jedino njeno pravo mjesto je Trg maršala Tita.
Samobor, 4. 6. 2022.