Kodirani prostori
prostori
Kodirani
prostori
Tkalčićeva ulica
U urbanom tkivu grada Zagreba umjetničke intervencije efemerne su pojave koje su markirale pojedine prostore kao čvorišta interakcije na liniji umjetnika i publike. Jedno od takvih mjesta zasigurno je Tkalčićeva ulica gdje su se odvijale manifestacije od znatne važnosti za razvoj participativne i interaktivne umjetnosti na našim područjima.
Urbana akcija pod nazivom “Od vječnosti do kiča – prijedlog za reanimaciju Tkalčićeve ulice u Zagrebu” odvila se duž Tkalčićeve ulice u sklopu 16. Zagrebačkog salona 22. svibnja 1981., a trajala je od 17 do 21 sati. Njeni autori, Antoaneta Pasinović i Berislav Vodopija koncept su zasnovali na ideji vraćanja popularne i demokratske biti Tkalčićevoj ulici, kičme razdjelnice povijesnog dijela grada čije ambijentalno i urbano lice nije potrebno maskirati, već afirmirati. Kroz akciju se vraća spomenuta bit, otkrivajući niz malih zanata, sitnih djelatnosti ukazujući na njihovu trivijalnost i efemernost iz kojih proizlazi kič i vječnost Tkalčićeve ulice. Tijekom ove manifestacije izvodile su se glazbeno-scenske, likovne i intervencije zabavnog karaktera, ali i djelatnosti poput izrade maski, prodajna galerija kiča, fotografiranja s kulisom, prodaja knjiga ili prodaja radničke zaštitne odjeće. Nositelji prijedloga bili su spomenuti Pasinović i Vodopija, ali i Ante Vladislavić, Slaven Fischer i Jagoda Kaloper, dok su u njoj sudjelovali umjetnice i umjetnici poput Milene Lah, Vladimira Dodiga Trokuta, Stjepana Gračana, Adrijane Škunca, Ivana Ladislava Galete te kolektivi i institucije poput Kugla Glumišta, Animatori sitnih djelatnosti, Gradska knjižnica “Krvavi most”, Gliptoteka JAZU i drugi.
Voćarska 5
Obiteljska kuća Željka Jermana koja se nekad nalazila na adresi Voćarska 5 bila je mjesto susreta mnogih umjetnika i ljudi okupljenih oko umjetnosti. Tu se nalazila fotografska radnja Blow up koju je Jerman neko vrijeme vodio, te jedan mali izlog koji je neko vrijeme nakon zatvaranja radnje bio u funkciji izlaganja umjetničkih radova. Na prijedlog Vlaste Delimar koja je zajedno s Jermanom stanovala na toj adresi, u kući je oformljena manja sitotiskarska radnja. Tiskali su se katalozi, plakati i dopisnice za brojne izložbe koje su se održavale u Podroomu, PM galeriji, galeriji Događanja, Galeriji suvremene umjetnosti i mnogim drugim mjestima. Dvorište i kuća u Voćarskoj ulici 5 bilo je okupljalište prijatelja i umjetnika koji su činili Grupu šestorice autora i ljudi blisko vezanih uz njih. Na toj lokaciji tiskao se samizdat Maj ‘75 koji je kroz svoje djelovanje okupljao brojne umjetnike pretežito iz jugoistočne Europe. Samizdat Maj ‘75 primjer je umjetničke samoorganizacije i autonomije, a sama izvedba tiskanja i uvezivanja, prema riječima Vlaste Delimar, poprimala bi elemente happeninga.
Galerija proširenih medija
Tijekom djelovanja Radne zajednice umjetnika Podroom, 1979. godine, Goran Petercol i Damir Sokić, članovi upravnih organa tadašnjeg HDLU-a Zagreb inicirali su osnivanje Sekcije proširenih medija, prvobitno formulirane kao sekcije nove umjetničke prakse, odnosno sekcije novih medija. Taj su prijedlog podržali članovi zrelije generacije, Stevan Luketić i Ivo Gattin, pa krajem lipnja 1979. HDLU prihvaća prijedlog te se osniva nova sekcija proširenih medija, uz kiparstvo, slikarstvo i grafiku. Međutim, riješavanje pitanja prostora za izlaganje postalo je urgentno u trenutku kad je Radna zajednica umjetnika ostala bez Podrooma. Zahvaljujući inicijativi i daljnjem angažmanu uprave HDLU-a, 25. siječnja 1981. dobiven je prostor unutar tadašnje zgrade HDLU-a.Na današnjem drugom katu Gradske knjižnice, na adresi Trg Ante Starčevića 6, samo devet dana nakon dobivanja prostora, u Prostoru PM otvorena je prva izložba. Izlagački kontinuitet i entuzijazam ostajao je postojan usprkos nepostojanju financijskih sredstava te manjku podrške izuzev one međusobne, unutar kolektiva. PM je bio poligon za eksperiment, siguran prostor namijenjen izložbama svih umjetnika čiji se rad odlikuje pomakom u odnosu na tradicionalne discipline, bili oni akademski obrazovani ili ne. Voditeljem PM-a 1984. godine postaje Mladen Stilinović, a Prostor PM-a mijenja ime u Galerija PM. Njegovo predano vodstvo rezultiralo je uspostavljanjem stalne dinamike i ritma aktivnosti, ali i rješavanjem osnovne logistike oko brige o prostoru. Međutim, 13. rujna 1991. godine, paravojska Dobroslava Parage ušla je u zgradu HDLUZ, zgradu bivšeg Starčevićevog doma, koju je temeljem njene povijesti svojatala. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika ostalo je bez svojih prostora, a kultni je Prostor PM-a izgubljen.
Izložbeni salon Doma JNA
Kompleks zgrada današnjeg Ministarstva obrane Republike Hrvatske, smješten u bloku između Ulice kralja Zvonimira i Trga kralja Petra Krešimira IV., nekada je bila mjesto kulturnih susreta, a do 1991. godine nosila je naziv Dom jugoslavenske narodne armije. U sklopu kompleksa nalazila se impozantna koncertno-kazališna zgrada (danas Dom Hrvatske Vojske Zvonimir) i izlagački prostor Izložbeni salon Doma JNA. Ovaj izložbeni prostor osnovao je 1975. godine i vodio do 1981. godine akademski slikar Zdravko Rajković. Njegov izložbeni program obuhvaćao je istaknute autore s područja čitave Jugoslavije, a na prvoj izložbi su bili izloženi kartoni Krste Hegedušića za freske koje su izvedene na Tjentištu.
Salon se prvotno nalazio u Stančićevoj ulici, a kada se u tadašnjoj Kraševoj ulici, današnjoj Bauerovoj, izgradio hotel Kalnik (danas Zvonimir), polu-prizemlje hotela adaptirano je u izložbeni prostor. Umjetnik i kustos Žarko Vijatović vodio je program Izložbenog salona Doma JNA od 1981. godine, pa do njegovog zatvaranja 1991. godine. Neke od brojnih značajnijih izložbi u tom periodu bile su retrospektivna izložba Dimitrija Bašičevića Mangelosa 1986. godine koju su kurirali Mladen Stilinović i Žarko Vijatović te izložba Julija Knifera Do meandra 1987. godine koju je kurirao Zvonko Maković.
Danas se na istoj lokaciji nalazi Galerija Zvonimir koju je vodio umjetnik, kustos i likovni kritičar Antun Maračić u periodu od 1992. do 1997. godine. Od niza značajnih izložbi bitno je izdvojiti izložbu Ivana Kožarića Atelijer Kožarić na kojoj je bio izložen cjelokupni sadržaj njegovog radnog prostora. Izložba realizirana 1993. godine doživjela je sjajan uspjeh 2002. godine kada je Kožarićev atelijer još jednom, do posljednjeg artefakta, preseljen u Kassel gdje je izložen na Documenti 11.
g. <kr>
Kontinuitet samoorganizirane izlagačke prakse u Zagrebu nakratko su pauzirale prijelomne devedesete koje su u mnogočemu izmijenile politički, društveni, ali i kulturni kontekst zagrebačke umjetničke scene. Gubitak prostora Galerije PM na Starčevićevom trgu 1991. godine osiromašio je ponudu galerija specijaliziranih za predstavljanje suvremene umjetnosti, a u gradu sve do konca 1990-ih nije postojao prostor u kojem su umjetnici mogli zaobići uvriježena pravila institucionalizirane izlagačke prakse u želji da publici predstave recentne radove. Izostanak alternativnih izlagačkih prostora potaknuo je povjesničarku umjetnosti Sandru Križić Roban i umjetnika Nenada Robana na pokretanje Galerije Križić Roban (g. <kr>) koja je djelovala od 1999. do 2007. godine na adresi Gjure Čanića 6. Prostor se nalazio u prizemlju objekta bivše bravarske radione u vlasništvu djeda Sandre Križić Roban sve do 1945. godine, no u razdoblju socijalističke Jugoslavije bio je dodijeljen Tvornici duhana Rovinj koja ga je koristila preko 25 godina kao centralno skladište. Ponovno “osvajanje” prostora obiteljske kuće otvorilo je mogućnost za pokretanje nekonvencionalnog izložbenog mjesta inspiriranog raznim galerijama koje su njezini pokretači prethodno imali priliku vidjeti u Antwerpenu ili pak Berlinu prije pada Zida.
Prva izložba Essential Mix umjetnika Nenada Robana održana je u listopadu 1999. godine, a nastala je iz spontane ideje da se publici približi specifična praksa suvremenog dizajna nakita. Neočekivano dobar odaziv publike te pozitivne povratne informacije bili su dodatna motivacija za uspostavljanje izložbenog programa zbog kojeg se tijekom narednih godina Galerija Križić Roban nametnula kao ključan alternativni izlagački prostor u Zagrebu specijaliziran za suvremene umjetničke prakse. Iako u početku djelovanja nije postojala unaprijed određena i stroga programska koncepcija, voditelji galerije su već prilikom prvih izložbi pokazali zavidnu razinu otvorenosti za različite umjetničke medije te sklonost eksperimentalnom pristupu. Ubrzo su umjetnici, zasićeni white cube estetikom, počeli pokazivati zanimanje za izlaganje u takvom atipičnom prostoru koji im je nudio goleme potencijale u vidu prezentacije vlastitih radova. Ogoljeni zidovi i derutno stanje čitavog kompleksa bili su mamac za one kojima je djelomice i dosadilo izlagati u sterilnim, bijelim galerijama, stoga je većina autora osmišljavala izložbe po principu site-specific projekata koji nudi posve drugačije čitanje, ali i doživljaj umjetničkih radova.
Galerija Križić Roban bila je pravo osvježenje na domaćoj sceni jer je “među rijetkima u Hrvatskoj ima(la) snage predstaviti radikalna, nova i intrigantna ostvarenja.” (Marina Tenžera, Vjesnik, 9. listopada 2000., str. 14). U osmogodišnjem programu podjednako su bili zastupljeni već etablirani umjetnici poput Ivana Kožarića, Edite Schubert, Anta Jerkovića, Kate Mijatović, Ivane Franke, Borisa Cvjetanovića, Antuna Maračića i drugih, zatim radovi mlađih kao i niza tada još neafirmiranih umjetnika čija je kvaliteta prepoznata na početku njihova umjetničkog djelovanja (Tanja Dabo, Marko Ercegović, Ivan Fijolić, Vladimir Frelih, Elvis Krstulović, Nina Kurtela, Tonka Maleković, Silvia Potočki, Jasenko Rasol, Lina Rica, Leo Vukelić, Vlasta Žanić i dr.). Proces dogovaranja izložbi karakterizira spontani pristup i spremnost voditelja galerije na dijalog, zbog čega su pojedini umjetnici izlagali nakon upućenog poziva za suradnju, dok je nekolicina autora realizirala izložbe nakon što su sami iskazali interes za predstavljanjem radova u prostoru galerije. Tijekom djelovanja galerije ostvarene su mnoge suradnje s domaćim i stranim umjetnicima, a valja istaknuti da su priliku za kuriranje na samom početku profesionalne karijere dobile i danas renomirane kustosice, Olga Majcen Linn i Sunčica Ostoić (Kontejner).
Povećani interes za izlaganje označio je uvođenje nužnih promjena u samom principu rada galerije zbog čega više nije bilo moguće djelovati bez određenog plana, ali i financijske potpore. Spontani pristup postao je nedostatan za zahtjeve scene, stoga je galerija u vidu unutarnje organizacije tijekom vremena poprimila karakteristike institucionaliziranih izlagačkih prostora. Iako se gašenje programa moglo naslutiti, konačna vijest o prestanku djelovanja Galerije Križić Roban lansirana je u ljeto 2007. godine kada je održana posljednja izložba u prostoru kroz koji je prošao velik broj aktera suvremene umjetničke scene. Naizgled kratkotrajno djelovanje galerije predstavlja izuzetan značaj u kontekstu kontinuiteta alternativnih izlagačkih prostora koji su iznjedrili nova imena na umjetničkoj sceni, ali isto tako i predstavljali ključna mjesta susreta i razmjene umjetničkih impulsa različitih generacija.
Galerija suvremene umjetnosti
U palači Kulmer na Katarininom trgu sredinom pedesetih godina počinje djelovati jedna od najznačajnijih galerijskih institucija na prostoru bivše Jugoslavije – Galerija suvremene umjetnosti. Osnovana je 1954. godine u vremenskom kontekstu koji je pogodovao inovativnim i eksperimentalnim pristupima na polju likovnosti, a jedan od ciljeva je bio razgraničiti modernu od suvremene umjetnosti. Istančan senzibilitet za promjene koje su se događale u umjetničkom polju promaknuo je Galeriju suvremene umjetnosti u jednu od vodećih kulturnih institucija, a zbog dobre umreženosti kustosa ubrzo je prepoznata i na međunarodnoj razini. Nezaobilazno je istaknuti Nove tendencije kao vrlo rani primjer izložbi koje su zastupile suvremene umjetničke prakse kao što su geometrijska apstrakcija i općenito istraživanje novih medija. Otvorenost spram inovacija te zalaganje za slobodu umjetničkog izražavanja rezultiralo je izuzetno bogatim izložbenim programom koji je nerijetko uključivao umjetnike mlađe generacije. Stoga ne čudi da brojni umjetnici svoje početke djelovanja na likovnoj sceni vežu upravo za prostor Galerije suvremene umjetnosti koja je postala čvorište razmjene znanja o aktualnim umjetničkim praksama. Osim izložbenog programa valja istaknuti i edukativno-diskurzivnu djelatnost Galerije koja je utjecala i na upoznavanje šire publike sa specifičnim temama iz polja suvremene umjetnosti, a djelatnost otkupa umjetničkih djela je ujedno rezultirala stvaranjem fundusa današnjeg Muzeja suvreme umjetnosti.
Radna zajednica umjetnika Podroom
U najužoj jezgri grada Zagreba, na adresi Mesnička 12, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća neformalna je skupina umjetnika započela s organiziranjem izložbenog programa koji je znatno utjecao na razvoj konceptualne prakse u Hrvatskoj. Podroom je prije transformacije u izlagački prostor bio atelje umjetnika Dalibora Martinisa i umjetnice Sanje Iveković, a njihova odluka o ustupanju prostora nekolicini umjetnika označila je početak djelovanje Radne zajednice umjetnika Podroom. Članove neformalnog udruženja povezivalo je zajedničko promišljanje suvremene umjetnosti, zanimanje za nove medije te zalaganje za potpunom autonomijom nad vlastitim umjetničkim radom. Poticaj za stvaranje alternativnog izlagačkog prostora proizašao je iz neslaganja s ondašnjom kulturnom politikom galerijskih institucija zbog čega su mnogi autori bili u neprestanoj potrazi za prostorom za izlaganje vlastitog rada. Osim još uvijek neafirmiranih umjetnika, članstvo RZU činili su i oni koji su već imali priliku izlagati u Galeriji suvremene umjetnosti, ali su i dalje imali potrebu za većom slobodom u izlagačkoj praksi. Temeljna je ideja bila stvoriti prostor višestrukih mogućnosti koji nije samo i isključivo izlagačkog karaktera, već je u njemu bilo moguće u opuštenoj atmosferi raspravljati o novim pojavama u umjetnosti te širiti znanje o suvremenim umjetničkim praksama među širom javnosti. Stoga Podroom umjetnicima nije služio isključivo kao rješenje za nedostatak izlagačkog prostora, već kao mjesto uspostavljanja komunikacije sa širom publikom. Članovi RZU vodili su se načelom samoorganizacije, a prilikom izlaganja svaki je autor bio odgovoran za predstavljanje vlastitog rada čime su se nerijetko preklapale uloge kustosa i umjetnika. Princip dodjeljivanja termina za izlaganje bio je u potpunoj suprotnosti od ustaljene galerijske prakse, stoga je priliku za predstavljanje radova imao svatko tko bi pokazao bilo kakvu inicijativu i želju za prezentacijom vlastitog rada. Budući da su članovi Podrooma Željko Jerman i Vlasta Delimar imali tiskarsku radnju, umjetnici su mogli samostalno otisnuti kataloge, plakate i pozivnice za izložbe kako bi uspostavili komunikaciju s publikom. U sklopu izdavačke djelatnosti objavljen je časopis Prvi broj, a u njemu je otisnut glasoviti Ugovor o umjetničkom radu, putem kojeg su umjetnici stremili uspostavi novog modela honoriranja konceptualnih umjetničkih radova. Ipak, nesuglasice oko zajedničkog upravljanja prostorom i programom zaoštravale su individualne odnose, zbog čega 1980. godine dolazi do raspuštanja Podrooma, a većina članova nastavlja djelovanje u Galeriji Proširenih medija (PM) na Starčevićevom trgu.
Osvrt Renea Bakalovića i Josipa Depola na Salon mladih u Poletu, 31. siječnja 1979.
Izlagački prostor Haustor
Goran Trbuljak, Braco Dimitrijević i Nena Baljković (kasnije Dimitrijević) zajedno s Nadom Orel i Jagodom Kaloper 1970. godine uspostavljaju alternativni izlagački prostor veži u Frankopanskoj 2a u Zagrebu. Vođeni idejama o stvaranju izlagačkog prostora neovisnog od institucionalnog, tržišnog i izložbenog sustava, autori_ce su u dogovoru sa stanarima zgrade otvorili Haustor. Pritom valja naglasiti da su se radovi Gorana Trbuljaka i Brace Dimitrijevića, odnosno Grupe Penzioner Tihomir Simčić od početka njenog djelovanja, zbivali u alternativnim prostorima s glavnim ciljem demokratizacije umjetnosti i prodora umjetnosti u svakodnevicu. Tako je i Haustor bio izlagački prostor koji je, osim uobičajenoj publici kulturnih događanja bio namijenjeni svakodnevnim korisnicima veže.Ondje je održano tek pet izložbi: Revija s vodom (5. lipnja 1970.), Tri skupine predmeta (lipanj 1970.), samostalna izložba Brace Dimitrijevića istog imena – Tri skupine predmeta (lipanj 1970.), samostalna izložba fotografija Gorana Trbuljaka (lipanj 1970.), samostalna izložba Gorana Trbuljaka (veljača 1971.) i izložba At the Moment (23. travnja 1971.). Međunarodna izložba At the Moment okupila je niz umjetnika, među kojima su bili neki od tada vodećih konceptualnih umjetnika: Giovanni Anselmo, Joseph Beuys, Barry Flanagan, Jannis Kounellis, Sol LeWitt i Lawrence Weiner, kao i Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak i drugi. Ta je izložba, ujedno i posljednja, održana 23. travnja 1971. u veži Frankopanske 2a, trajala je samo tri sata, od 17 do 20. Ujesen 1971. završava suradnja Brace Dimitrijevića i Gorana Trbuljaka poznatija kao grupa Penzioner Tihomir Simčić, pa je time okončano i djelovanje izlagačke platforme Haustor.
Autorski izlog knjižare Znanje
U nekadašnjoj ulici Socijalističke revolucije, današnjoj Ulici kralja Zvonimira 17, u knjižari August Šenoa smjestio se Autorski izlog Nakladnog zavoda Znanje. Berislav Vodopija, tadašnji voditelj knjižare, 1981. godine pokrenuo je koncept Autorskog izloga iza kojeg stoji ideja prezentacije autorskog rada u direktnoj komunikaciji s ulicom. U svojem osvrtu na djelovanje knjižare “Rub kulture na hrptu socijalizma” Vodopija opisuje prostor knjižare koji je cijeli ostakljen izlozima, široki trotoar koji gotovo ulazi u knjižaru, a nakon dva prometna traka dolazi zelena živica pa tramvajska pruga. Čak i putnicima u tramvaju, koji su odmaknuti, može privlačiti pozornost nešto što je u izlogu ili se događa unutar knjižare. U knjižari su se izlagali značajni plakati tada aktualnih izložbi koje su se odvijale u svjetskim centrima, katalozi i grafički listovi koje druge knjižare nisu nudile. Prodavale su se autorske knjige mladih grupa okupljenih oko Galerije proširenih medija, Podrooma, Srećne nove umetnosti i pojedinih ljubljanskih galerija, razna izdanja vlastitih naklada vizualne poezije i Mail arta, razglednice Toma Gotovca, Marteka, Jermana u izdanju SKUC-ove galerije Srećna nova umetnost, kao i one ručno izrađene (npr. Vlaste Delimar). Zatim autorske čestitke koje je za Centar za kulturu Pešćenica izdavala Branka Hlevnjak, a asortiman su popunjavali i Majevi Grupe šestorice, P.S. i druga izdanja Josipa Vanište. Na zidu je bio pričvršćen rad Antuna Maračića All Right, look at my Shoes. Autorski izlog priredio je pedesetak postava raznih autora iz polja vizualnih umjetnosti, književnosti, glazbe ali drugih zanimanja. Tako se među autorima mogu pronaći Vesna Parun, Željka Čorak, Antoaneta Pasinović, Mangelos, Koščević, Arsen Dedić, Stevo Karapandža i mnogi drugi. U knjižari se redovito odvijala i književna tribina pod vodstvom Divine Marion prepoznatljivog naziva Knjiški moljac koja je okupljala značajne autore iz književnih krugova. Nasuprot knjižare nalazila se zgrada Doma Jugoslavenske narodne armije u kojoj se nalazio Izložbeni salon Doma JNA koji je vodi Žarko Vijatović. Ponekad se Autorski izlog našao u funkciji ekstenzije izložbe koja bi se odvijala u Izložbenom salonu Doma JNA. Žarko Vijatović preuzeo je Autorski izlog nakon odlaska Berislava Vodopije iz Nakladnog zavoda Znanje, realizirao je niz izložbi pod zajedničkim nazivom Ready-Mades koje su se odvijale u ljeto 1988. godine.
Referenca;
Ivan Berislav Vodopija, Book&ništa, Zagreb: Vodopija Art, 2022.
Tkalčićeva ulica
U urbanom tkivu grada Zagreba umjetničke intervencije efemerne su pojave koje su markirale pojedine prostore kao čvorišta interakcije na liniji umjetnika i publike. Jedno od takvih mjesta zasigurno je Tkalčićeva ulica gdje su se odvijale manifestacije od znatne važnosti za razvoj participativne i interaktivne umjetnosti na našim područjima.
Urbana akcija pod nazivom “Od vječnosti do kiča – prijedlog za reanimaciju Tkalčićeve ulice u Zagrebu” odvila se duž Tkalčićeve ulice u sklopu 16. Zagrebačkog salona 22. svibnja 1981., a trajala je od 17 do 21 sati. Njeni autori, Antoaneta Pasinović i Berislav Vodopija koncept su zasnovali na ideji vraćanja popularne i demokratske biti Tkalčićevoj ulici, kičme razdjelnice povijesnog dijela grada čije ambijentalno i urbano lice nije potrebno maskirati, već afirmirati. Kroz akciju se vraća spomenuta bit, otkrivajući niz malih zanata, sitnih djelatnosti ukazujući na njihovu trivijalnost i efemernost iz kojih proizlazi kič i vječnost Tkalčićeve ulice. Tijekom ove manifestacije izvodile su se glazbeno-scenske, likovne i intervencije zabavnog karaktera, ali i djelatnosti poput izrade maski, prodajna galerija kiča, fotografiranja s kulisom, prodaja knjiga ili prodaja radničke zaštitne odjeće. Nositelji prijedloga bili su spomenuti Pasinović i Vodopija, ali i Ante Vladislavić, Slaven Fischer i Jagoda Kaloper, dok su u njoj sudjelovali umjetnice i umjetnici poput Milene Lah, Vladimira Dodiga Trokuta, Stjepana Gračana, Adrijane Škunca, Ivana Ladislava Galete te kolektivi i institucije poput Kugla Glumišta, Animatori sitnih djelatnosti, Gradska knjižnica “Krvavi most”, Gliptoteka JAZU i drugi.
Voćarska 5
Obiteljska kuća Željka Jermana koja se nekad nalazila na adresi Voćarska 5 bila je mjesto susreta mnogih umjetnika i ljudi okupljenih oko umjetnosti. Tu se nalazila fotografska radnja Blow up koju je Jerman neko vrijeme vodio, te jedan mali izlog koji je neko vrijeme nakon zatvaranja radnje bio u funkciji izlaganja umjetničkih radova. Na prijedlog Vlaste Delimar koja je zajedno s Jermanom stanovala na toj adresi, u kući je oformljena manja sitotiskarska radnja. Tiskali su se katalozi, plakati i dopisnice za brojne izložbe koje su se održavale u Podroomu, PM galeriji, galeriji Događanja, Galeriji suvremene umjetnosti i mnogim drugim mjestima. Dvorište i kuća u Voćarskoj ulici 5 bilo je okupljalište prijatelja i umjetnika koji su činili Grupu šestorice autora i ljudi blisko vezanih uz njih. Na toj lokaciji tiskao se samizdat Maj ‘75 koji je kroz svoje djelovanje okupljao brojne umjetnike pretežito iz jugoistočne Europe. Samizdat Maj ‘75 primjer je umjetničke samoorganizacije i autonomije, a sama izvedba tiskanja i uvezivanja, prema riječima Vlaste Delimar, poprimala bi elemente happeninga.
Galerija proširenih medija
Tijekom djelovanja Radne zajednice umjetnika Podroom, 1979. godine, Goran Petercol i Damir Sokić, članovi upravnih organa tadašnjeg HDLU-a Zagreb inicirali su osnivanje Sekcije proširenih medija, prvobitno formulirane kao sekcije nove umjetničke prakse, odnosno sekcije novih medija. Taj su prijedlog podržali članovi zrelije generacije, Stevan Luketić i Ivo Gattin, pa krajem lipnja 1979. HDLU prihvaća prijedlog te se osniva nova sekcija proširenih medija, uz kiparstvo, slikarstvo i grafiku. Međutim, riješavanje pitanja prostora za izlaganje postalo je urgentno u trenutku kad je Radna zajednica umjetnika ostala bez Podrooma. Zahvaljujući inicijativi i daljnjem angažmanu uprave HDLU-a, 25. siječnja 1981. dobiven je prostor unutar tadašnje zgrade HDLU-a.Na današnjem drugom katu Gradske knjižnice, na adresi Trg Ante Starčevića 6, samo devet dana nakon dobivanja prostora, u Prostoru PM otvorena je prva izložba. Izlagački kontinuitet i entuzijazam ostajao je postojan usprkos nepostojanju financijskih sredstava te manjku podrške izuzev one međusobne, unutar kolektiva. PM je bio poligon za eksperiment, siguran prostor namijenjen izložbama svih umjetnika čiji se rad odlikuje pomakom u odnosu na tradicionalne discipline, bili oni akademski obrazovani ili ne. Voditeljem PM-a 1984. godine postaje Mladen Stilinović, a Prostor PM-a mijenja ime u Galerija PM. Njegovo predano vodstvo rezultiralo je uspostavljanjem stalne dinamike i ritma aktivnosti, ali i rješavanjem osnovne logistike oko brige o prostoru. Međutim, 13. rujna 1991. godine, paravojska Dobroslava Parage ušla je u zgradu HDLUZ, zgradu bivšeg Starčevićevog doma, koju je temeljem njene povijesti svojatala. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika ostalo je bez svojih prostora, a kultni je Prostor PM-a izgubljen.
Kompleks zgrada današnjeg Ministarstva obrane Republike Hrvatske, smješten u bloku između Ulice kralja Zvonimira i Trga kralja Petra Krešimira IV., nekada je bila mjesto kulturnih susreta, a do 1991. godine nosila je naziv Dom jugoslavenske narodne armije. U sklopu kompleksa nalazila se impozantna koncertno-kazališna zgrada (danas Dom Hrvatske Vojske Zvonimir) i izlagački prostor Izložbeni salon Doma JNA. Ovaj izložbeni prostor osnovao je 1975. godine i vodio do 1981. godine akademski slikar Zdravko Rajković. Njegov izložbeni program obuhvaćao je istaknute autore s područja čitave Jugoslavije, a na prvoj izložbi su bili izloženi kartoni Krste Hegedušića za freske koje su izvedene na Tjentištu.
Salon se prvotno nalazio u Stančićevoj ulici, a kada se u tadašnjoj Kraševoj ulici, današnjoj Bauerovoj, izgradio hotel Kalnik (danas Zvonimir), polu-prizemlje hotela adaptirano je u izložbeni prostor. Umjetnik i kustos Žarko Vijatović vodio je program Izložbenog salona Doma JNA od 1981. godine, pa do njegovog zatvaranja 1991. godine. Neke od brojnih značajnijih izložbi u tom periodu bile su retrospektivna izložba Dimitrija Bašičevića Mangelosa 1986. godine koju su kurirali Mladen Stilinović i Žarko Vijatović te izložba Julija Knifera Do meandra 1987. godine koju je kurirao Zvonko Maković.
Danas se na istoj lokaciji nalazi Galerija Zvonimir koju je vodio umjetnik, kustos i likovni kritičar Antun Maračić u periodu od 1992. do 1997. godine. Od niza značajnih izložbi bitno je izdvojiti izložbu Ivana Kožarića Atelijer Kožarić na kojoj je bio izložen cjelokupni sadržaj njegovog radnog prostora. Izložba realizirana 1993. godine doživjela je sjajan uspjeh 2002. godine kada je Kožarićev atelijer još jednom, do posljednjeg artefakta, preseljen u Kassel gdje je izložen na Documenti 11.
g. <kr>
Kontinuitet samoorganizirane izlagačke prakse u Zagrebu nakratko su pauzirale prijelomne devedesete koje su u mnogočemu izmijenile politički, društveni, ali i kulturni kontekst zagrebačke umjetničke scene. Gubitak prostora Galerije PM na Starčevićevom trgu 1991. godine osiromašio je ponudu galerija specijaliziranih za predstavljanje suvremene umjetnosti, a u gradu sve do konca 1990-ih nije postojao prostor u kojem su umjetnici mogli zaobići uvriježena pravila institucionalizirane izlagačke prakse u želji da publici predstave recentne radove. Izostanak alternativnih izlagačkih prostora potaknuo je povjesničarku umjetnosti Sandru Križić Roban i umjetnika Nenada Robana na pokretanje Galerije Križić Roban (g. <kr>) koja je djelovala od 1999. do 2007. godine na adresi Gjure Čanića 6. Prostor se nalazio u prizemlju objekta bivše bravarske radione u vlasništvu djeda Sandre Križić Roban sve do 1945. godine, no u razdoblju socijalističke Jugoslavije bio je dodijeljen Tvornici duhana Rovinj koja ga je koristila preko 25 godina kao centralno skladište. Ponovno “osvajanje” prostora obiteljske kuće otvorilo je mogućnost za pokretanje nekonvencionalnog izložbenog mjesta inspiriranog raznim galerijama koje su njezini pokretači prethodno imali priliku vidjeti u Antwerpenu ili pak Berlinu prije pada Zida.
Prva izložba Essential Mix umjetnika Nenada Robana održana je u listopadu 1999. godine, a nastala je iz spontane ideje da se publici približi specifična praksa suvremenog dizajna nakita. Neočekivano dobar odaziv publike te pozitivne povratne informacije bili su dodatna motivacija za uspostavljanje izložbenog programa zbog kojeg se tijekom narednih godina Galerija Križić Roban nametnula kao ključan alternativni izlagački prostor u Zagrebu specijaliziran za suvremene umjetničke prakse. Iako u početku djelovanja nije postojala unaprijed određena i stroga programska koncepcija, voditelji galerije su već prilikom prvih izložbi pokazali zavidnu razinu otvorenosti za različite umjetničke medije te sklonost eksperimentalnom pristupu. Ubrzo su umjetnici, zasićeni white cube estetikom, počeli pokazivati zanimanje za izlaganje u takvom atipičnom prostoru koji im je nudio goleme potencijale u vidu prezentacije vlastitih radova. Ogoljeni zidovi i derutno stanje čitavog kompleksa bili su mamac za one kojima je djelomice i dosadilo izlagati u sterilnim, bijelim galerijama, stoga je većina autora osmišljavala izložbe po principu site-specific projekata koji nudi posve drugačije čitanje, ali i doživljaj umjetničkih radova.
Galerija Križić Roban bila je pravo osvježenje na domaćoj sceni jer je “među rijetkima u Hrvatskoj ima(la) snage predstaviti radikalna, nova i intrigantna ostvarenja.” (Marina Tenžera, Vjesnik, 9. listopada 2000., str. 14). U osmogodišnjem programu podjednako su bili zastupljeni već etablirani umjetnici poput Ivana Kožarića, Edite Schubert, Anta Jerkovića, Kate Mijatović, Ivane Franke, Borisa Cvjetanovića, Antuna Maračića i drugih, zatim radovi mlađih kao i niza tada još neafirmiranih umjetnika čija je kvaliteta prepoznata na početku njihova umjetničkog djelovanja (Tanja Dabo, Marko Ercegović, Ivan Fijolić, Vladimir Frelih, Elvis Krstulović, Nina Kurtela, Tonka Maleković, Silvia Potočki, Jasenko Rasol, Lina Rica, Leo Vukelić, Vlasta Žanić i dr.). Proces dogovaranja izložbi karakterizira spontani pristup i spremnost voditelja galerije na dijalog, zbog čega su pojedini umjetnici izlagali nakon upućenog poziva za suradnju, dok je nekolicina autora realizirala izložbe nakon što su sami iskazali interes za predstavljanjem radova u prostoru galerije. Tijekom djelovanja galerije ostvarene su mnoge suradnje s domaćim i stranim umjetnicima, a valja istaknuti da su priliku za kuriranje na samom početku profesionalne karijere dobile i danas renomirane kustosice, Olga Majcen Linn i Sunčica Ostoić (Kontejner).
Povećani interes za izlaganje označio je uvođenje nužnih promjena u samom principu rada galerije zbog čega više nije bilo moguće djelovati bez određenog plana, ali i financijske potpore. Spontani pristup postao je nedostatan za zahtjeve scene, stoga je galerija u vidu unutarnje organizacije tijekom vremena poprimila karakteristike institucionaliziranih izlagačkih prostora. Iako se gašenje programa moglo naslutiti, konačna vijest o prestanku djelovanja Galerije Križić Roban lansirana je u ljeto 2007. godine kada je održana posljednja izložba u prostoru kroz koji je prošao velik broj aktera suvremene umjetničke scene. Naizgled kratkotrajno djelovanje galerije predstavlja izuzetan značaj u kontekstu kontinuiteta alternativnih izlagačkih prostora koji su iznjedrili nova imena na umjetničkoj sceni, ali isto tako i predstavljali ključna mjesta susreta i razmjene umjetničkih impulsa različitih generacija.
Galerija suvremene umjetnosti
U palači Kulmer na Katarininom trgu sredinom pedesetih godina počinje djelovati jedna od najznačajnijih galerijskih institucija na prostoru bivše Jugoslavije – Galerija suvremene umjetnosti. Osnovana je 1954. godine u vremenskom kontekstu koji je pogodovao inovativnim i eksperimentalnim pristupima na polju likovnosti, a jedan od ciljeva je bio razgraničiti modernu od suvremene umjetnosti. Istančan senzibilitet za promjene koje su se događale u umjetničkom polju promaknuo je Galeriju suvremene umjetnosti u jednu od vodećih kulturnih institucija, a zbog dobre umreženosti kustosa ubrzo je prepoznata i na međunarodnoj razini. Nezaobilazno je istaknuti Nove tendencije kao vrlo rani primjer izložbi koje su zastupile suvremene umjetničke prakse kao što su geometrijska apstrakcija i općenito istraživanje novih medija. Otvorenost spram inovacija te zalaganje za slobodu umjetničkog izražavanja rezultiralo je izuzetno bogatim izložbenim programom koji je nerijetko uključivao umjetnike mlađe generacije. Stoga ne čudi da brojni umjetnici svoje početke djelovanja na likovnoj sceni vežu upravo za prostor Galerije suvremene umjetnosti koja je postala čvorište razmjene znanja o aktualnim umjetničkim praksama. Osim izložbenog programa valja istaknuti i edukativno-diskurzivnu djelatnost Galerije koja je utjecala i na upoznavanje šire publike sa specifičnim temama iz polja suvremene umjetnosti, a djelatnost otkupa umjetničkih djela je ujedno rezultirala stvaranjem fundusa današnjeg Muzeja suvreme umjetnosti.
Radna zajednica umjetnika Podroom
U najužoj jezgri grada Zagreba, na adresi Mesnička 12, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća neformalna je skupina umjetnika započela s organiziranjem izložbenog programa koji je znatno utjecao na razvoj konceptualne prakse u Hrvatskoj. Podroom je prije transformacije u izlagački prostor bio atelje umjetnika Dalibora Martinisa i umjetnice Sanje Iveković, a njihova odluka o ustupanju prostora nekolicini umjetnika označila je početak djelovanje Radne zajednice umjetnika Podroom. Članove neformalnog udruženja povezivalo je zajedničko promišljanje suvremene umjetnosti, zanimanje za nove medije te zalaganje za potpunom autonomijom nad vlastitim umjetničkim radom. Poticaj za stvaranje alternativnog izlagačkog prostora proizašao je iz neslaganja s ondašnjom kulturnom politikom galerijskih institucija zbog čega su mnogi autori bili u neprestanoj potrazi za prostorom za izlaganje vlastitog rada. Osim još uvijek neafirmiranih umjetnika, članstvo RZU činili su i oni koji su već imali priliku izlagati u Galeriji suvremene umjetnosti, ali su i dalje imali potrebu za većom slobodom u izlagačkoj praksi. Temeljna je ideja bila stvoriti prostor višestrukih mogućnosti koji nije samo i isključivo izlagačkog karaktera, već je u njemu bilo moguće u opuštenoj atmosferi raspravljati o novim pojavama u umjetnosti te širiti znanje o suvremenim umjetničkim praksama među širom javnosti. Stoga Podroom umjetnicima nije služio isključivo kao rješenje za nedostatak izlagačkog prostora, već kao mjesto uspostavljanja komunikacije sa širom publikom. Članovi RZU vodili su se načelom samoorganizacije, a prilikom izlaganja svaki je autor bio odgovoran za predstavljanje vlastitog rada čime su se nerijetko preklapale uloge kustosa i umjetnika. Princip dodjeljivanja termina za izlaganje bio je u potpunoj suprotnosti od ustaljene galerijske prakse, stoga je priliku za predstavljanje radova imao svatko tko bi pokazao bilo kakvu inicijativu i želju za prezentacijom vlastitog rada. Budući da su članovi Podrooma Željko Jerman i Vlasta Delimar imali tiskarsku radnju, umjetnici su mogli samostalno otisnuti kataloge, plakate i pozivnice za izložbe kako bi uspostavili komunikaciju s publikom. U sklopu izdavačke djelatnosti objavljen je časopis Prvi broj, a u njemu je otisnut glasoviti Ugovor o umjetničkom radu, putem kojeg su umjetnici stremili uspostavi novog modela honoriranja konceptualnih umjetničkih radova. Ipak, nesuglasice oko zajedničkog upravljanja prostorom i programom zaoštravale su individualne odnose, zbog čega 1980. godine dolazi do raspuštanja Podrooma, a većina članova nastavlja djelovanje u Galeriji Proširenih medija (PM) na Starčevićevom trgu.
Osvrt Renea Bakalovića i Josipa Depola na Salon mladih u Poletu, 31. siječnja 1979.
Izlagački prostor Haustor
Goran Trbuljak, Braco Dimitrijević i Nena Baljković (kasnije Dimitrijević) zajedno s Nadom Orel i Jagodom Kaloper 1970. godine uspostavljaju alternativni izlagački prostor veži u Frankopanskoj 2a u Zagrebu. Vođeni idejama o stvaranju izlagačkog prostora neovisnog od institucionalnog, tržišnog i izložbenog sustava, autori_ce su u dogovoru sa stanarima zgrade otvorili Haustor. Pritom valja naglasiti da su se radovi Gorana Trbuljaka i Brace Dimitrijevića, odnosno Grupe Penzioner Tihomir Simčić od početka njenog djelovanja, zbivali u alternativnim prostorima s glavnim ciljem demokratizacije umjetnosti i prodora umjetnosti u svakodnevicu. Tako je i Haustor bio izlagački prostor koji je, osim uobičajenoj publici kulturnih događanja bio namijenjeni svakodnevnim korisnicima veže.Ondje je održano tek pet izložbi: Revija s vodom (5. lipnja 1970.), Tri skupine predmeta (lipanj 1970.), samostalna izložba Brace Dimitrijevića istog imena – Tri skupine predmeta (lipanj 1970.), samostalna izložba fotografija Gorana Trbuljaka (lipanj 1970.), samostalna izložba Gorana Trbuljaka (veljača 1971.) i izložba At the Moment (23. travnja 1971.). Međunarodna izložba At the Moment okupila je niz umjetnika, među kojima su bili neki od tada vodećih konceptualnih umjetnika: Giovanni Anselmo, Joseph Beuys, Barry Flanagan, Jannis Kounellis, Sol LeWitt i Lawrence Weiner, kao i Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak i drugi. Ta je izložba, ujedno i posljednja, održana 23. travnja 1971. u veži Frankopanske 2a, trajala je samo tri sata, od 17 do 20. Ujesen 1971. završava suradnja Brace Dimitrijevića i Gorana Trbuljaka poznatija kao grupa Penzioner Tihomir Simčić, pa je time okončano i djelovanje izlagačke platforme Haustor.
Autorski izlog knjižare Znanje
U nekadašnjoj ulici Socijalističke revolucije, današnjoj Ulici kralja Zvonimira 17, u knjižari August Šenoa smjestio se Autorski izlog Nakladnog zavoda Znanje. Berislav Vodopija, tadašnji voditelj knjižare, 1981. godine pokrenuo je koncept Autorskog izloga iza kojeg stoji ideja prezentacije autorskog rada u direktnoj komunikaciji s ulicom. U svojem osvrtu na djelovanje knjižare “Rub kulture na hrptu socijalizma” Vodopija opisuje prostor knjižare koji je cijeli ostakljen izlozima, široki trotoar koji gotovo ulazi u knjižaru, a nakon dva prometna traka dolazi zelena živica pa tramvajska pruga. Čak i putnicima u tramvaju, koji su odmaknuti, može privlačiti pozornost nešto što je u izlogu ili se događa unutar knjižare. U knjižari su se izlagali značajni plakati tada aktualnih izložbi koje su se odvijale u svjetskim centrima, katalozi i grafički listovi koje druge knjižare nisu nudile. Prodavale su se autorske knjige mladih grupa okupljenih oko Galerije proširenih medija, Podrooma, Srećne nove umetnosti i pojedinih ljubljanskih galerija, razna izdanja vlastitih naklada vizualne poezije i Mail arta, razglednice Toma Gotovca, Marteka, Jermana u izdanju SKUC-ove galerije Srećna nova umetnost, kao i one ručno izrađene (npr. Vlaste Delimar). Zatim autorske čestitke koje je za Centar za kulturu Pešćenica izdavala Branka Hlevnjak, a asortiman su popunjavali i Majevi Grupe šestorice, P.S. i druga izdanja Josipa Vanište. Na zidu je bio pričvršćen rad Antuna Maračića All Right, look at my Shoes. Autorski izlog priredio je pedesetak postava raznih autora iz polja vizualnih umjetnosti, književnosti, glazbe ali drugih zanimanja. Tako se među autorima mogu pronaći Vesna Parun, Željka Čorak, Antoaneta Pasinović, Mangelos, Koščević, Arsen Dedić, Stevo Karapandža i mnogi drugi. U knjižari se redovito odvijala i književna tribina pod vodstvom Divine Marion prepoznatljivog naziva Knjiški moljac koja je okupljala značajne autore iz književnih krugova. Nasuprot knjižare nalazila se zgrada Doma Jugoslavenske narodne armije u kojoj se nalazio Izložbeni salon Doma JNA koji je vodi Žarko Vijatović. Ponekad se Autorski izlog našao u funkciji ekstenzije izložbe koja bi se odvijala u Izložbenom salonu Doma JNA. Žarko Vijatović preuzeo je Autorski izlog nakon odlaska Berislava Vodopije iz Nakladnog zavoda Znanje, realizirao je niz izložbi pod zajedničkim nazivom Ready-Mades koje su se odvijale u ljeto 1988. godine.
Referenca;
Ivan Berislav Vodopija, Book&ništa, Zagreb: Vodopija Art, 2022.
Vlasta Delimar
Martek, Delimar, Jerman; fotografirala Vlasta Delimar