Kad ste odlučili studirati na Akademiji, odabrali ste zagrebačku. Što je utjecalo na Vašu odluku da upišete studij baš u Zagrebu?
Zagreb je u to vrijeme, uostalom kao i danas, bio regionalni centrar likovne umjetnosti, poznat po Novim tendencijama i naravno grupi Exat 51 koja je stvorila atmosferu da se napravi jedna aktualna međunarodna izložba.
Bili ste dijelom tadašnjih intelektualnih krugova, postoje li neki utjecaji koje bi ste mogli izdvojiti, koji su bitni za Vas osobno ili Vašu generaciju?
Izravnih utjecaja, barem na mene, nije bilo, ali je bilo stimulativno imati moralnu podršku umjetnika prethodne generacije poput Picelja, Srneca i Knifera i kustosa poput Bože Becka, ravnatelja Galerije suvremene umjetnosti, koji je bio međunarodna figura ili Želimira Koščevića koji je vodio Galeriju Studentskog centra. Značajna figura zagrebačke kulturne scene bio je i Nikša Gligo, jedan od urednika Muzičkog bijenala, zaslužan za dolazak u Zagreb Cagea i Stravinskoga.
Kakva je bila recepcija Vaših radova Slučajna slika i Slučajna skulptura iz 1968. od strane kolega i profesora na Akademiji, a kakva od publike u javnosti?
Za te radove je znao relativno mali krug ljudi, a nešto više njih nakon moje izložbe u Galeriji SC 1969. Ta izložba pod naslovom Suma 680 je uključivala aktivnu participaciju posjetitelja u galeriji, slično kao što su i moji raniji radovi Slučajna slika, Slučajna skulptura, Slika Krešimira Klike i Skulptura Tihomira Simčića, nastali participacijom građana u stvaranju umjetničkog djela u javnom prostoru, odnosno na ulici. To je bila posljedica mog stava i stremljenja ka demokratizaciji umjetnosti. Ta su djela bila toliko avangardna da od četiri prikaza moje izložbe u Galeriji SC samo dva kriticara – Željka Čorak u Telegramu i Guido Quien u Omladinskom tjedniku, spominju te moje radove na ulici. Vremena su bila ipak toliko liberalna da sam za tu samostalnu izlozbu dobio i nagradu povodom 300 godina Sveučilišta u Zagrebu.
U svibnju 1971. postavili ste prvi veliki portret slučajnog prolaznika na Trgu Republike. Koliko je takav pothvat bio zahtjevan u smislu dozvola i obrazloženja koncepta? Jesu li reakcije javnosti bile u skladu s vašim očekivanjima? Koliko dugo je taj rad ostao na Trgu Republike?
Za taj projekt sam čekao dozvolu preko godinu dana, a prilika za njegovu realizaciju se javila sa zagrebačkim Majskim salonom 1971. Ja sam poslao prijedlog da se na tri gradska trga na prominentnim fasadama postave veliki portreti slučajnih prolaznika. Žiri je prihvatio taj projekt i tako je na Trgu Republike, Trgu Maršala Tita i Trgu Burze bilo postavljeno ukupno šest portreta. Reakcije publike su premašile moja očekivanja, neki su čak pomislili da je došlo do promjene vlasti, odnosno državnog udara. Radovi su ostali na ta tri trga za cijelo vrijeme trajanja izložbe, odnosno više od mjesec dana.
Iste godine izlažete u javnosti fotografiju slučajnog prolaznika u Parizu koja je nakon nekoliko tjedana uklonjena uz objašnjenje da „uznemirava Pariz”. Možete li nam reći nešto više o tome događaju?
Taj prolaznik je bio izložen na prometnom bulevaru u sklopu Pariškog bijenala. Iako je bijenale bio pod patronatom dva francuska ministra, policija je, još pod svježim dojmom događaja i demonstracija iz svibnja 1968., uklonila taj rad iz javnog prostora. Taj rad se danas nalazi u zbirci Musee National d’Art Moderne Centre G. Pompidou, odnosno Beaubourgu.
Razlikuju li se reakcije publike, stručne i javnosti, u ta dva grada u odnosu na razliku u tadašnjem geopolitičkom položaju tih dvaju gradova?
I u jednom i u drugom gradu reakcije publike su bile slične i potvrdile su moje teze o psihološkom automatizmu prilikom precepcije poruka poslanih stanovitim medijima. Zbog formata tih fotografija i prezentacije u javnom prostoru, ovdje i tamo ljudi su mislili da se radi o političkim ili javnim ličnostima.
Surađivali ste s Božom Beckom i Želimirom Koščevićem, koliko i zašto su prema Vašem mišljenju te dvije figure bile bitne za pojavu koju će Ješa Denegri nazvati Drugom linijom? Izdvajate li u tom kontekstu još neke kustose kao značajne?
Ta dva kustosa su svojim znanjem, instinktom, a ponajviše osobnom hrabrošću, kreirali scenu. Takve ličnosti su rijetke i u globalnim razmjerima jer svojim integritetom nadilaze konsenzuse i konformizam.
Izlagali ste u GSU 1973. godine, koliko je po Vašem mišljenju ta institucija svojim ustrojem i programom doista bila progresivna u to vrijeme? Možete li izdvojiti neke zasluge ili kritike vezane uz GSU?
Galerija suvremene umjetnosti, odnosno MSU, je tada bila jedna od otvorenijih institucija u svijetu i kao takva predstavljena na Venecijanskom bijenalu među dvadeset međunarodnih galerija iz Europe i svijeta. Bila je potrebna velika kustoska hrabrost da se meni, koji sam tada imao 24 godine i radio takvu umjetnosti, da samostalna muzejska izložba. Bila je to i prva samostalna muzejska izložba jednog konceptualnog umjetnika u ovom dijelu Europe.
U literaturi smo naišli na podatke o radu Nene Dimitrijević na televiziji i drugim medijima. U kolikoj je mjeri postojala sloboda istraživačkog novinarstva? Jesu li spomenuti mediji imali senzibiliteta za teme koje su vas zanimale i koliko je bila prisutna cenzura?
Nena Dimitrijević: U zvaničnim medijima tu i tamo bi se mogao ubaciti prikaz neke avangardne pojave. Tako sam u zagrebačkom Vjesniku objavila intervju s ocem pop arta Richardom Hamiltonom. Studentski tisak, iako financiran od države i prodavan na kioscima, bio je puno otvoreniji za inovativnu umjetnost, što je i prirodno jer su urednici bili mladi ljudi. U tada najvažnijem i najprofesionalnijem visokotiražnom tjedniku u zemlji, Startu, koji se čitao od Maribora do Skoplja, objavljivala sam članke o konceptualnoj umjetnosti, body i performance artu.
Možete li nam ispričati kako je tekao proces stvaranja ideje o veži u Frankopanskoj 2a kao izlagačkom prostoru? Kako je započela komunikacija sa stanarima veže? Jesu li i oni bili redoviti posjetitelji izložbi?
Vrlo brzo nakon moje izložbe u Galeriji SC shvatio sam da neću imati uskoro priliku izlagati u nekoj galeriji. Imao sam puno više ideja nego prilika za izlaganje, pa sam vraćajući se s ALU (Akademije likovnih umjetnosti) ulazio u različite haustore s idejom da bi mogli poslužiti kao alternativni izložbeni prostori. Na kraju sam se zbog lokacije na prometnom mjestu i lijepih proporcija odlučio za haustor u Frankopanskoj 2a. Pitao sam stanare za dozvolu, pokazali su se vrlo ljubazni i predusretljivi i tako je počelo. Čak su mi stanari u prizemlju dozvolili da se za potrebe izložbi priključim na njihovu struju i redovito su pratli izložbe u haustoru.
Koliko je ta lokacija bila prepoznata i poznata širem krugu, odnosno u kolikoj je mjeri okupljala posjetitelje?
Ljudi iz profesionalnog kruga su dolazili od prve izložbe, a za širu publiku su pomogli napisi u Omladinskom tjedniku i Studentskom listu, kao i blizina tramvajskog stajališta.
Jeste li prolaznicima i posjetiteljima tumačili svoje radove?
Naravno, to je bio važan aspekt umjetničkog vjerovanja i djelovanja, u skladu s duhom vremena.
Na koji način je tekla organizacija izložbi, kako ste birali umjetnike koji će izlagati, kakva je bila atmosfera samih izložbi i reakcija građana, tj. stanara?
Taj prostor sam izabrao primarno da bih mogao izlagati vlastitim ritmom, odnosno dinamikom kojom su mi se rađale ideje. Jedina skupna izložba koju smo Nena i ja tu priredili bila je međunarodna izložba At the Moment koja ušla u globalnu povijest umjetnosti kao jedna od prvih pet međunarodnih izložbi tada nastajućeg pokreta konceptualne umjetnosti.
Kako ste oglašavali izložbe? Tko je radio grafički dizajn letaka, plakata ili pozivnica?
Bio je to one man band od koncepta, postavljanja izložbe do rasvjete. Pozivnica je obično bila istovremeno i katalog, odnosno sve otipkano na jednoj stranici A4 formata i umnoženo na šapirografu. Novaca za tiskanje nije bilo. Izuzetno za izložbu At the Moment otiskan je plakat formata 50×70 cm, na poleđini kojeg je bio popis izloženih radova. Bili smo uvjereni da bi MSU rado pokazao ovu izložbu, ali smo htjeli u duhu vremena i ideja te umjetnosti da bude dostupna svakome, da bude doslovno na ulici u alternativnom prostoru. Važno je reći da je cjelokupni budžet izložbe bio jednak sumi od današnjih 200 eura, jer su umjetnici slali radove bez osiguranja i bez art transporta. Bilo je to iz umjetničke solidarnosti, jer su prepoznali duh mog rada i tu ideju.
Jeste li ste osim Bože Becka dobivali podršku od nekih kustosa, kritičara ili umjetnika starije generacije?
Najviše mi je značila moralna podrška starijih umjetnika poput gore spomenutih kao i ona malobrojnih kustosa. Bilo je ugodnih iznenađenja kao kada je Božo Beck na moju samostalnu izložbu u haustoru doveo jednog od vodećih umjetnika tog vremena Jesus Rafael Sotoa i parišku galeristicu Denise Renne.
Kakva je recepcija izložbe At the Moment bila u Zagrebu naspram one predstavljene u Beogradu?
I nas je iznenadilo koliko je ljudi došlo na otvorenje At the Moment koje je istovremeno bilo i zatvaranje izložbe, jer je izložba trajala samo tri sata. U ta tri sata kroz Haustor je prošlo oko 700 ljudi. Vladimir Petek, legenda dokumentarnog i eksperimentalnog filma, kojeg do tad nismo poznavali, došao je na vlastitu inicijativu I snimao film o izložbi. Nažalost, taj Petekov film je MSU pred sam rat 1991. posudio nekoj instituciji u Beogradu i do prije desetak godina nije bio vraćen.
Koliko je u to vrijeme bio prepoznat značaj izložbe At the Moment, koliko je bila popraćena u medijima i kako se s vremenom mijenjala percepcija o njoj?
Na Zapadu je odmah prepoznat značaj te izlozbe, te već početkom 1972. u tada vodećem međunarodnom časopisu Studio International u Londonu izlazi prikaz izložbe. Vrlo brzo i katalog In Another Moment, koji je izdao SKC u Beogradu, postaje cijenjen među bibliofilima i tražen na aukcijama rijetkih publikacija. Ta izložba je uvrštena u knjigu Luccy R. Lippard “Materializing Six Years” u izdanju Brooklyn Museuma u New Yorku.
Tko je osmislio pismo-pozivnicu za izlaganje i je li bilo umjetnika koji su odbili sudjelovati?
Ja sam u potpunosti osmislio taj plakat kao uvećano pozivno pismo umjetnicima s Neninom i mojom fortografijom s vjenčanja, jer smo naš medeni mjesec pretvorili u traganje za istomišljenicima, susrete s umjetnicma u Europi i organiziranje izložbe.
Tko je od umjetnika koji su izlagali bio fizički prisutan na izložbi?
Budući da je budžet izložbe bio nula, nije bilo mogućnosti da se nekom umjetniku plati put, tako da nitko nije došao.
Koju od izložbi (izuzev At the Moment) smatrate najviše upečatljivom i zašto?
Moja izložba Tri skupine predmeta, o kojoj je ostalo nažalost vrlo malo tragova, sastojala se od različitih predmeta na postamentima, grupiranih po obliku, boji i funkciji. Na postamentu s natpisom “crveno i okruglo” bila je izložena jedna rajčica. Nekoliko godina poslije će se rajčica pojaviti predstavljena na sličan način u mojim Post Historijskim Triptisima ispred remek-djela u muzejima poput Louvrea, Tatea, Guggenheima.
Što se tiče drugih alternativnih izlagačkih prostora, kako s današnje pozicije gledate na djelovanje Podrooma i Galerije PM? Koji značaj nose ta dva primjera samoorganizacije umjetničkih kolektiva i rad izvan (ili gotovo izvan u slučaju PM-a) institucionalnih okvira?
U tom razdoblju mi smo živjeli u Londonu i rijetko dolazili u Zagreb, tako da o njihovom djelovanju ne znamo puno, ali vjerujemo da je Haustor Frankopanska 2a odigrao ogroman utjecaj na duh i djelovanje tih umjetnika i prostora.