Netom nakon Vašeg dolaska na mjesto voditelja knjižare August Šenoa u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu pokrenuli ste razne umjetničke aktivnosti. Kada i kako ste došli do zamisli da pokrenete Autorski izlog? Do kada je djelovao?
Teško je to novoj generaciji danas objasniti. U knjižaru u Zvonimirovu nisam došao s ulice. Tomu je prethodilo deset godina rada u knjižarstvu u kojemu sam prošao svojevrsni šegrtski period, pa su tako i neka napredovanja prethodila novom poslu. Da nastavim na prvu rečenicu, kročio sam u utočište kulture vezano uz knjigu, a srećom tada su tom krugu pripadali ljudi raznovrsnih profesija. Od onih kojima je knjiga hobi (kao što je u odabiru profesije i meni moj otac sugerirao), do onih koji su živjeli od knjige: pisci, urednici, ilustratori, prevoditelji. Sve te kategorije prožimale su se na interesnom području otvorenom svima, svim idejama i svjetonazorima neovisno o punim ili praznim novčanicima. Vrata su svima bila otvorena. Knjižare su bile gradski orijentiri, a pisana riječ imala je poštovanje. Začetak književnog života činili su časopisi, a iz tadašnje države smo ih primali gotovo sto. Radili smo promocije knjiga, dopunjavali izloge likovnim materijalom, skulpturama i slikama. Počela je prodaja grafika. Uz to sam već proputovao dobar dio Europe, a na jednom sam putovanju vidio golemi zaslon i vijest „Umro je André Breton“. Po prvi put sam vidio da je kultura iznad politike. Uz to, radilo se o alternativi, doduše etabliranoj, u kojoj je teško povući crtu između likovnosti i literature. Koristim priliku da zabilježim i to da se u Zagrebu, u Masarykovoj ulici, u knjižari Pavla Breyera (Križevci 1904. – Vis 1944.) mogla kupiti, a u izlogu vidjeti prva izdanja nadrealističkih knjiga, što je zabilježio i hrvatski nadrealistaRadovan Ivšić svojoj knjizi U nepovrat. U jednom drugom gradu, nakon mnogo godina, sve knjižare i antikvarijati dale su posljednji “zbogom” Françoise Sagan izlogom njezinih knjiga. Bio sam iznenađen brojem prvih izdanja koja su Nizozemci čitali u originalu, i zapitao se o našem mjestu u europskoj kulturnoj sceni. Autorski izlog je jednostavno nastao iz razloga što je bio uzak i prazan. Na neki sam ga način prisvojio do dana kad je započeo protežirati vidljivost knjižare u kojemu su s odobravanjem sudjelovali brojni građani. Bilo bi čudo da je svima bilo po volji. Izlog sam počeo uređivati u nekom mjesecu 1980. godine, a zadnji sam postavljao u prvoj polovini 1988. godine. Poslije mene taj posao je po slobodnijem konceptu, kao vanjski suradnik, nastavio raditi Žarko Vijatović. Često su se ideje izloga prožimale s književnom tribinom Knjiški moljac koju je vodila kolegica Divina Marion. U neke je dane knjižara izgledala poput prepunog tramvaja.
Jeste li posjećivali izložbe u Podroomu i PM-u, jesu li Vas ta mjesta i susreti potaknuli na osnivanje Autorskog izloga?
Što se tiče pitanja o Podroomu i Proširenim medijima, rekao bih da je to bio krug, grupa ili osobe s meni bliskim poetikama, pa su neki od njih tada doprinosili da o Autorskom izlogu i danas govorimo. Međutim, izlog je zapravo svojom prazninom bio poticaj za akciju.
Koje su bile prednosti Izloga kao izlagačkog prostora nasuprot klasičnih galerijskih prostora?
Bilo mi je najvažnije da prolaznik zastane i pogleda, da se radi o zaustavljanju i svojevrsnom čitanju slova ili simbola, znaka koji će možda ponijeti sa sobom. Nerijetko su ljudi ulazili u knjižaru s komentarima i pohvalama. Ima ljudi koji nikada nisu bili u galeriji. E, neće biti tako, mislio sam. Ali nikada nisam pomišljao da je to galerijski prostor i da ga jedan izlog pokušava zamijeniti. Neposredne komunikacija s ulicom i interakcija svrha su svakog izloga.
Zanimljivo je da u Izlogu nisu izlagali samo umjetnici, nego i kuhari, novinari, etnolozi i drugi. Na koji način su se autori mogli prijaviti za izlaganje, je li postojao neki Savjet za odabir radova ili se to zbivalo na Vaš poziv?
Korist od zanemarenog prostora postao je zanimljiv i poduzeću Znanje koje je (doduše ne često) tražilo da stavim neke autore ili njihov odabir u izlog. Kad govorite o kuharima, radi se o iznimci: Stevo Karapandža. U njegov izlog uvodio nas je Marin Držić, a njegova kuharska kapa djelovala je kao ready-made skulptura. Uostalom, s pravom mogu reći da je Karapandža bio prvi kuhar i televizijska zvijezda osamdesetih. Gostujuća osoba u našem izlogu mogla je sebe predstaviti preko odabira formativnog za osobni rad. Kao primjer naveo bih Josipa Vaništu i njegove knjige poezije: Begovića, Kamova, Matoša, Vidrića, Ujevića, Krležu, da ne dodajem Rimbauda i druge strane pisce. Nije izložio Srebrnu liniju, niti bijeli luk na stolu. Mislim da ne griješim kad kažem da se radilo o duši. Pa i na koncu konaca, koliko sam informiran, dolazio mu je čitati Tonko Maroević s rukovetom pjesnika. Volio bih poslušati taj tonski zapis, no nažalost, nema ga. Osnovali smo i nekakav savjet, jer smo trebali sredstva za pojedine izloge. Javili smo se nekoj instanci na natječaj, mislim da je to bila Općina Medveščak, ali sredstva nismo dobili. Program je bio napravljen, ali su bila odustajanja u zadnji čas, pa je uvijek bilo zamjena.
Koja je bila uloga Žarka Vijatovića u sklopu Autorskog izloga?
Žarkova uloga je bila da svaki dan navrati u knjižaru i provede nešto vremena u razgovoru o likovnim temama ili književnosti. U rijetkim prilikama njegovih dolazaka u Zagreb, u razgovorima nas je i dalje pratio isti interes. Žarko je donio postament koji smo koristili. Neke izložbe Izložbenog salona JNA (čiji je Vijatović bio kustos, op.ur.) pratili smo u Autorskom izlogu, a presudna je bila njegova riječ da se ostvari izlog Studija Imitacija života.
Koliko često su se izmjenjivale izložbe i druge aktivnosti Autorskog izloga i koliko su trajale?
Iako je izlog imao tendu, radi osjetljivosti izložaka uobičajeno je bilo da postav držimo dva tjedna. Sjećam se da je Jermanov postav Krepaj fotografijo trajalo dugo. Sunce je sjalo, a fotografije su doslovno krepavale.
Na različita događanja koje ste organizirali u sklopu Autorskog izloga dolazila Vam je policija, pretežito zbog dojava zabrinutih građana, a vjerojatno i zbog činjenice da se nasuprot knjižare nalazila zgrada Doma Jugoslavenske narodne armije. Možete li usporediti cenzuru u to vrijeme i danas? Koliko često ste morali svoje ideje prilagođavati? Možete li nam navesti neki primjer?
Nikada mi nitko nije predložio da uđem u Partiju, pa nisam morao odgovarati Partiji, ali policiji jesam. Nikakva blizina Doma JNA nije utjecala na rad knjižare. Uvijek su nas prijavljivali “građani”. Nijedno ime nisam od policije dobio. Svjestan sam da mnogo toga, tada postavljenog ne bismo danas smjeli napraviti. Prije nekoliko godina susjedni izlog HSS-a do Autorskog krasila je jumbo fotografija Marijane Petir. Bi li Adam u erekciji i Eva u biblijskoj temi Rajskog vrta Brede Beban mogli biti društvo osobi na fotografiji u susjednom izlogu?
Je li to konstantno provjeravanje i policijski nadzor u nekom trenutku prestao?
Na ulici smo znali vidjeti Božu Becka, umirovljenog direktora Galerije suvremene umjetnosti, kako snima izlog, zatim je jednom ušao u knjižaru i pitao tko postavlja izlog. To se nastavilo razgovorima i s kavama svake subote u knjižari. Kad mi je intervencija građana bilo dosta, požalio sam se Becku. Tako je završio period dojava građana. Pitao sam ga što je rekao u našu obranu. „Pustite mlade ljude da rade” odgovorio je. Njegove negative snimaka izloga nisam uspio dobiti. Nismo ga niti poslušali kad je govorio da vodimo dokumentaciju o radu. Kolegica Divina Marion na svakoj tribini imala je posjetioca iz Znanja, koji je pratio „da se ne bi što dogodilo“. Uglavnom, bili smo brži od policije.
Anu Lendvaj se često spominje kao novinarku koja je vjerno pratila događanja u Galeriji PM. Je li objavljivala članke u Večernjem listu i o Izlogu? Što je tamo izlagala?
Izložila je Ideologiju sjećanja: Majevi, samizdate, odnosno tadašnje literarne sjene. Možda je bolje o njezinom izlogu citirati članak Ljiljane Domić. Za nas je bilo važno da je pratila svojevrsnu marginu, koja je tako doprla do puno čitatelja, pa su neki ljudi zbog Ane Lendvaj navratili u ulicu Socijalističke revolucije 17.
Jesu li o Izlogu pisali Polet i Studentski list?
Da, pisali su. Tada to nije imalo neku posebnu težinu. Ali je meni jednaku važnost imala crtica u rubrici dnevnih listova kojima se obznanilo što se toga dana događa u Zagrebu. Tjednik Studio donosio je kratak tekst i sliku. Dodao bih i priloge za radio koje je radila Marina Marinović.
Na koje ste načine podržavali (konceptualne) umjetnike, osim prostora izlaganja, u vidu podrške pri distribuciji ili prodaji tiskanih materijala ili otvorenih predavanja?
Bili su prisutni na unutarnjim zidovima ili na pultu. Vlado Martek, Antun Maračić, Željko Kipke, Vaništine publikacije, Maj 75 Grupe šestorice, razglednice i plakati Galerije Srećna nova umetnost, Vlaste Delimar, pozivnice za Podroom i Galeriju Nova, tiskovine Galerije Događanja. Na jednoj fotografiji knjižare vidljiv je i plakat za Johna Cagea.
Jesu li se u knjižari ili ispred nje postavile neke dugoročne instalacije ili intervencije?
Dobrotom Znanja dobili smo novac za klupu koju smo opet dobrotom mjesne zajednice i komunalnog, nakon upornog agitiranja, postavili na ulicu. Uvijek je bila simbioza s izlogom. Prvu je oslikala Breda Beban, a drugu Danka Šošić. Obje u maniri nove slike i utjecaja Achille Bonitoa Olivae. Za vrijeme Autorskog izloga Marije Ujević, na ulicu smo iznosili njezine brončane skulpture Miroslava Krleže. Poruke na pločniku pisali smo kredom.
Koje su, po vama, neke upečatljive izložbe ili situacije koje su obilježile djelovanje Autorskog izloga?
Teško bi mi bilo izdvajati izloge, dapače ne bih u valorizaciji izdvajao segment konceptualne umjetnosti. Izvan kategorije stavio bih izlog In memoriam Mići Bašičeviću Mangelosu. Angažirani oko ovoga izloga, mogu sa sigurnošću reći, bili su Antun Maračić i Žarko Vijatović. Kako se radilo o izlogu jedne knjižare, možda sam zapostavio vizualnu poeziju, Mail Art i neka imena. Mislio sam da za to imam vremena. Živjeli smo tada za danas, a ne za povijest. A tko zna, možda jednom neki povjesničar posegne za tekstom izlaganja Vesne Parun na Novosadskom kongresu Saveza književnika Jugoslavije i objavi činjenicu, koja danas pripada drugima, o početku kraja jedne države, koji je slučajno započeo tekstom velike pjesnikinje u jednom izlogu knjižare u Ulici Socijalističke revolucije 17.
© Copyright: Berislav Vodopija