Sjećate li se kako se formirala Radna zajednica umjetnika Podroom? Što je za Vas predstavljao taj prostor?
Pozvao me, ako se dobro sjećam, Mladen Stilinović. Nabrojao mi je imena ostalih umjetnika koji bi trebali biti na prvom sastanku u Mesničkoj 12, radnom prostoru Sanje Iveković i Dalibora Martinisa, koji su planirali otići u Kanadu na otprilike godinu dana. Tada sam neke umjetnike prvi puta sreo, primjerice Tomislava Gotovca i Josipa Stošića. Dogovorili smo zajedničku izložbu za koju je Stošić predložio manifestni naslov Za umjetnost u umu. Osjećao se neki entuzijazam, jer uglavnom nismo imali gdje izlagati. Pred nama je bila mogućnost pokazati svoj rad bez nekog čekanja i u dobrom kontekstu, što mi je bilo više nego privlačno.
U transkriptu časopisa Prvi broj ističete da se Vama čini problematičnim što Podroom funkcionira po principu koji je bio tipičan za galerije, a to je da se umjetnicima nudio prostor za izlaganje, ali se za novi oblik suradnje trebalo pričekati dok se netko ne bi sjetio ponovno uputiti poziv. Kako s odmakom gledate na principe po kojima je djelovala RZU?
Ako bi netko vanjski htio izlagati u pravilu je trebao biti pozvan. Netko je tada primijetio sličnost s Galerijom Forum, iako se nije radilo o istoj umjetnosti i to me smetalo. Nikad nismo o tome otvoreno govorili, jer to nije bilo presudno, ali postojala je i tendencija zatvaranja u naše neformalno članstvo. Na kraju smo ipak bili otvoreni.
Izvaninstitucionalni prostor Radne zajednice umjetnika predstavljalo je mjesto druženja, inkubacije ideja i međusobne podrške. Koliko je Podroom bio bitan za formiranje Vašeg umjetničkog izričaja, što se promijenilo u odnosu na studij na Akademiji likovnih umjetnosti?
U vrijeme formiranja Podrooma svi smo već imali izgrađene umjetničke pozicije, i to dosta različite, a radili smo i unutar različitih medija. Kao i drugi, nastavio sam razvijati to što sam i prije radio. Pritom sam se dobro osjećao, jer to što smo sudjelovali u svemu, bili u kontaktu s drugim radovima i okruženi radnom atmosferom, bila je neka vrsta goriva za rad. Školovanje je nešto drugo, ne mogu ga uspoređivati.
RZU se prijavila na Salon mladih 1979. godine. Kako ste tada gledali na taj prvi zajednički istup na umjetničku scenu, na odnos s institucijom i kakve su bile reakcije u javnosti?
Ranije smo iskusili izlagati u množini tradicionalnih slika i skulptura i to nije imalo smisla. Rad bi bio pojeden kontekstom. Htjeli smo kontekst umjetnosti koju smo radili. Da smo se pojedinačno prijavili, nekoliko bi od nas bilo primljeno i njihovi bi radovi najvjerojatnije bili razasuti između ostalih radova. Zato smo se zajednički prijavili. Već sam pomalo zaboravio, ali sjećam se da se pisalo kako je to bila ucjena, ili tako nešto. Čini mi se da se bunio netko tko je bio odbijen, nadam se da nisam zamijenio Salone. Reakcije nam nisu bile bitne.
Kako ste reagirali na osmišljavanje Ugovora o umjetničkom radu objavljenog u časopisu Prvi broj kojim bi se pravno uredio odnos s institucijama te ostvarila temeljna prava umjetnika, a što o tome mislite danas?
Sjećam se da je u Podroomu gostovao netko iz Kanade tko je govorio o novom organiziranju prostora, koja nisu bila samo za umjetnost, već su se tu organizirali razni tečajevi itd. Do mene je sjedio Josip Stošić koji je bio petnaestak godina stariji, promrmljao je da ga to podsjeća na naše Kulturne domove. Zaboravljamo da je tadašnje društvo, uza sve, manje bilo otvoreno za organizacijske novine, uostalom, da li nominalno ili ne, temeljilo se na ideji samoupravljanja. To je bilo vrijeme kada se o Ugovoru o umjetničkom radu moglo razmišljati. Nama tu nije bilo ništa čudno, bili smo za, a i bilo je takvo vrijeme, o tome se razmišljalo. Recimo, u to vrijeme u GSU izlagao je Hans Haacke. On je pri prodaji svog rada ugovorom tražio naknadu u slučaju da se rad preprodaje. Tog se ugovora drži i danas. Međutim to je ugovor između dviju strana i lako je provediv.
Tijekom 1979. godine ste, zajedno sa Stevanom Luketićem, Ivom Gattinom i Damirom Sokićem, inicirali osnivanje Sekcije proširenih medija unutar HDLUZ-a. Kako je tekao taj proces osnivanja i kako se to na kraju realiziralo?
S Ivom Gattinom upoznao sam se na jednom otvorenju u Galeriji Nova. Želio je promjene unutar HDLU-a. Nisam s njim surađivao jer je nažalost iznenada preminuo. Nakon zatvaranja Podrooma, s Damirom Sokićem i Stevanom Luketićem postupno smo, kroz razgovore, došli do neke strategije kako bi došli do prostora. Luketić je bio na važnom mjestu u HDLU-u i mogao nam je pomoći. Uglavnom, HDLU je imao prostor od oko 70 kvadrata koji nije koristio za izložbe. Najprije smo, uz slikarstvo, kiparstvo i grafiku, formirali četvrtu, Sekciju proširenih medija što je određenom broju umjetnika omogućilo ulazak u HDLU i ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu. Dobili smo prostor kojeg smo organizirali kako nam je odgovaralo. Bila je plaćena osoba za čuvanje izložbe tijekom tri dana koliko je trajala izložba. Nakon nekoliko godina, simboličan honorar dobivao je i voditelj PM-a.
Jeste li i dalje aktivno djelovali u stvaranju i održavanju programa PM-a?
Prve tri godine službeno sam sa Damirom Sokićem vodio PM. Naše je vođenje bilo takvo da je izvješen papir i tko je htio izlagati, zapisao se. Sjećam se kad me Breda Beban pitala za izložbu, nisam o tome htio razgovarati: zapiši se i sve je riješeno. S vremenom je intenzitet izlaganja počeo opadati. Tada je Mladen Stilinović preuzeo vođenje, što je PM-u dalo novu energiju. Stilinović je jednom primijetio kako se za izložbu nisu prijavljivali umjetnici sa strane, koji ne pripadaju nepisanom programu PM-a. Prvih osam godina bio sam u upravnim tijelima HDLU-a. Zapravo, kad sam na sastancima bio prisutan, nije se napadalo PM, i to je bio jedini pravi razlog zbog kojeg sam prisustvovao. Jer uvijek se netko našao s pitanjem zašto jedino mi imamo privilegiju imati svoj prostor. Na sreću, sastanci se nisu često održavali.
Koliko je GSU bila značajna za umjetnike Vaše generacije? Jeste li često tamo posjećivali izložbe i koga se tamo moglo sresti?
Uz GSU bila mi je zanimljiva Galerija Nova koju je vodila Ljerka Šibenik. Posjećivao sam GSU, osjećao sam kao da joj na neki način pripadamo. Zato smo uvijek imali veća očekivanja od dobivene podrške. S druge strane, Davor Matičević je umjetnike i kustose, koji su izvana došli u goste GSU, uglavnom vodio umjetnicima iz našeg kruga. Ovisno o programu izložbi, povremeno smo bili pozivani na izlaganja. Na neki način prešutno je postojao krug umjetnika oko GSU. Na primjer, Antun Motika, iako je imao radove sa svjetlosnim projekcijama 40-tih, nije bio u fokusu GSU. Izlagao je u Modernoj galeriji, većinom slikarstvo, dok su mu eksperimente na izložbi tek naznačili. Trebalo mi je vremena da sve to razumijem. Mogli smo upoznati sve umjetnike koji su surađivali s GSU, međutim kako to ide u životu, nisam. Od umjetnika starije generacije najviše sam se družio s Julijem Kniferom.
Možete li izdvojiti neke kustose, umjetničke suradnje ili izložbe vezane uz GSU do 1990. godine koje smatrate značajnim?
Već sam spomenuo Davora Matičevića. Surađivao sam još s Marijanom Susovskim. Znao sam se ponekad vidjeti s Dimitrijem Bašičevićem. Božo Beck se založio da mi GSU otkupi rad, od toga sam dobio novac s kojim sam izdao publikaciju Opisi radova 1977.-79. Većina izložbi u GSU bile su mi zanimljive. Ne bih bio objektivan kad bih nešto izdvojio, ipak je to bilo davno.
Koje su, po Vašem mišljenju, neke upečatljive izložbe ili situacije koje su obilježile djelovanje Podrooma i PM-a?
U Podroomu program je bio gust, a sve se odvijalo unutar niti godine dana. Na neki način skoro svaka izložba bila mi je zanimljiva. Sjećam se kad je na izložbu došla komisija SIZ-a i otkupila izložene radove. Cijene su i za ondašnje prilike bile vrlo niske. Prvi put mi je netko kupio rad. Nakon zatvaranja Podrooma u jesen 1981. godine bili smo pozvani kao RZU u tri termina u ŠKUC u Ljubljanu. Uz izložbu organizirani su i razgovori, zanimala ih je naša samoorganizacija. U PM-u je bilo mnogo izložbi, kako sam shvatio, zanima vas do 1990. godine, a to bi bilo otprilike 9 godina. Zato mi je teško izdvojiti one izložbe koje su se isticale svojom kvalitetom, mogu samo reći da ih je bilo dosta. Od situacija, izdvojio bih druženja nakon svakog otvorenja. Bila su intenzivna. Često su se nastavljala kat niže, u kafeu HDLU-a, do duboko u noć.
Gledajući s današnje pozicije djelovanje Podrooma i Galerije PM, koji značaj nose ta dva primjera samoorganizacije umjetničkih kolektiva i rad izvan, ili gotovo izvan u slučaju PM-a, institucijskih okvira?
Institucije me ne privlače, niti odbijaju, tako sam osjećao prije, kao i danas. Zato nisam imao problema sudjelovati u organizaciji PM-a unutar HDLU-a. Zanimaju me razlozi za suradnju. Slični ambivalentni osjećaj imam prema umjetničkom kolektivu, ponekad sam kritičan jer kolektiv izjednačuje sve unutar sebe, kao neka etiketa koja sve pokriva, ponaša se kao institucija. S druge strane, u udruživanju nalazim smisao, jer je kolektiv puno djelotvorniji nego što to može biti pojedinačna akcija.
Jeste li upoznati s izložbama koje su se održavale u Haustoru Frankopanske 2a? Sjećate li se je li se o njima pričalo u umjetničkim krugovima u kojima ste se kretali?
Bio sam upoznat, a da li se o njima pričalo, zaista mi je teško sjetiti se. Osim toga, to je bilo u vrijeme kad sam bio na prvoj godini Akademije. Vjerujem da se pričalo, jer smo komentirali sve unutar umjetnosti. Općenito, u ono vrijeme bili smo dobro informirani ili, nastojali smo se dobro informirati o umjetnosti vani, ali i kod kuće. Naravno, uvijek je nešto promaklo. U sedamdesetima i prvoj polovici osamdesetih, odlazio sam u London, Pariz, Amsterdam, na izložbe Documente, posebno na Venecijanski bijenale jer mi je iz Istre, gdje sam ljeti boravio, bio blizu. Čitao sam što se odnosilo na novu umjetnost. Više-manje slično, kao i većina drugih umjetnika oko Podrooma i PM-a.
© Copyright: Goran Petercol